Admiral Mahić
LIČNA KARTA
Kuju mi zvijezdu
duhovi mjesečine, a još nemam uredne
papire za redarstvenike zemlje!
U galaksiji sam poznat, a u selu sumnjiv.Datum rođenja – devetnaesti januar koji otvoreno kaže istinu…Mjesto rođenja – Cepelin napuhan mislima iz kojih Slike iskre…
Lični broj – Bezbrojni.
Nadležni organ – kafe Baza sa činovnicima boce
u mentalnom minskom polju.
Adresa – Put ljubavi…
Moj put je lavirint, moj život je prehlađen,
istresao sam se u ledene pelene sveljudskog koristoljublja. Ali
moj diplomski je bio ljubav među biljkama u kojima skriven hor žubori…
Čuvam se inkasiranog neukusa.
Država je rad i znoj u gaćama.
Čuvam se ražnja zavisti i pića koja blicaju u jetri.
Rastjerujem magle na karti svijeta u izlogu turističke agencije –
da u sebi bljesak božiji ojačam…
Čuvam se mrzitelja: nemojte mi se približavati –
ja živim – gdje vi niste ni omirisali…
Općina prebivališta – Rano ujutro krenem hodati uokrug
po dlanu prosjakinje da prodam moju knjigu pjesama
da bih platio račune… ah, divno li je skakutati po dlanu prosjakinje
ali je strašno dlan prosjakinje biti!
Zdravstveno stanje – Tuširam se transferom novca Western Union.
Dao sam Oglas u novine da mijenjam jednosoban stan
za garsonjeru u Bank-automatu ili u Trezoru Centralne banke mrava.
Dao sam oglas na radio-stanici da tražim rastavljenu ženu
koja tačno u ponoć počinje naglas da čita biografiju predsjednika Utopije.
Prezime – Mahić mahne krilima i ode tamo kamo pjesma leti!
Obično u Hercegovinu, koja je pčela što liječi akcentima
i mirišljavim riječima. I gle Mahić trči zvjezdanim otocima!
I gle Mahić je utrčao u bosansku unakrsnu paljbu leda i jugovine,
u dvoboj sna i samrtnog buđenja…!
Ime – Admiral je nomad koji ima samo šator i u njemu sanja
da je marinac.
Mahić je plivač izvrnutih džepova
koji se negdje zagubio u sprovodu slobode…
Admiral Mahić
JORGAN
(Verici Kuharić)
U sobi priglrlih jorgan...
Ti si klobuk harmonije.
Ti si slap koji umiva
Uglove straha i bijede.
Čas sam vodopad – a čas vodovod.
Čas sam ruš – a čas žito ispod tuša.
A ja samn čovjek koji nije meso.
Osmijehom zaljevam usamljeni rod.
U jorganu opjeva i moja i tvoja rodbina...
Sve duše sviću u svoju vječnost.
One su besmrtne. One nisu prašina.
Da nije njih ne bi demoni gorili u paklu...
Kao dijete vjerovah d aj ebrak idealna država.
Ali Platon slavni sročio je krilaticu:
Nema bračnih parova na nebu!
Ovaj jorgan kaže –nema jorgana na nebu.
Ova soba rkla – nema sobe na nebu.
Prozior rejao – nema prozora na nebu.
Štipaljka rekl- nema štipaljki na nebu.
Šah sat rtekao – nema šaha na nebu.
Vodopad rekao – nema vodopada na nebu.
Vodovod rekao – nema vodovod ana nebu.
Banana mi rekla – nema banana na nebu.
Čovjek iz kamenog doba rekao – nema kamenog doba na nebu.
Krematorij rekao - mema krematorija na nebu.
Televizor upitao rižu – hoće li sići teleskop iz rama neba?
Nebo reklo – nema neb ana nebu.
Teška planina rekla – nema teških planina na nebu.
Dah reka – nema daha na nebu.
Vrata rekal – nema vrata na nebu.
Broj rekao - nema broja na nebu.
Zemlja upitala toplomjer – otkud zdravlje na nebu?
U sobi grlim jorgan misleći da sam zagrlio
Najviši dodir ljubavne istine...
Khalil Gibran je rekao: Kad ljubav uvene
Ona se intelektualizira.
IZ POSLEDNJE ZBIRKE „OTKUD LJUBAV ZA STOLOM SMRTI“
Zdravko Odorčić
POSLJEDNJEM PJESNIČKOM BOEMU
(posvećeno Admiralu Mahiću)
Zubima si krezub
Kamen mukom drobio
Tabao prašinom i vodom
Gorostasu raspelesani
Urlao na zvijezde i pjevao im
Motao oko lakta dugu
I umivao je svjom kišom
Noćno opijanje liječio si
Burekom i jutarnjom rakijom
Na masnom papiru olovkom
Lijepim ženama stihovao
A onda si ljubavlju čistom
Tvojom gromadom srca
U pjesmi ispisao ikonu
Postavio na tron, oltar ljubavni
Neka ga hodočaste ljubavnici
I mole se uzvikom
O, Barbara, O Bunbaru
Krpao si poderane teritorije
Raznih jezika govoreći poeziju
Urlao nježnošću duše
Tek prohodalog djeteta u tebi
Bacao pjesme po svemiru i šire
I vidim te, proviruješ
Šeretski se smiješ, namiguješ
Gledaš nas kroz pukotinu oblaka
Kako na tvom oproštaju
Tebi govorimo poeziju
Koja će odjeknuti tvojom Republikom
Neretvanskim vedrinama Admirala Mahića.
Ama, bolan
Svi bogovi proglasiše
Neradni dan
A oko tebe
Bijeli haljetci sa krilima
Skupili se u dvorima raja
Preko bodljikave žice pakla nagnula se raja
Slušaju te
Govoriš im poeziju
Verica Kuharić
MENI, SVEMIRSKOJ SESTRI, KOJOJ SI DONOSIO RUŽE
ne mogu se sjetit
kako i gdje sam te upoznala
a mogla sam i ne upoznati Te
mogla sam Ti i ne napisati ovu pjesmu
koja to i nije
Tebi koji si me učio da moram pisati puno
meni koja piše kratko i malo
Tebi
koji si na skijama
i tenisicama bez vezica
stegnute plavom trakom
za privijenje rana
uklizavao na treći preon
zagrebačkog kolodvora
gdje te dočeklivala ekipa
zagrebačkih pjesničkih boema
ili ključ izrađen samo za tebe
isopod otirača
zbog Tebe
na Griču će
i u ovo podne
opaliti top
koji će označiti početak spektakla
dolaska Bacača pjesama
u Klubu književnika
Hrvatskom saboru kulture
na Trgu bana Josipa Jelačića
gdje će i sam ban uzviknuti
„Dobro nam došao Admirale!“
crveni tepih ti nikad nije postavljen
ali uvijek
zbog vremenski nepogoda
cvjećarne koje prodaju
samo karamfile
baš tih dana nisu radile
- Evo ti ruža, svemirska moja sestro,
kupljena na tržnici, na kojoj nije bilo sjajnog papira
da je malo ljepše umotaju.
podne .... predvečer...
dok tipka po daljinskim
tražeći jazz
znajući dobro da ja
volim slušalti bluez
pjesnička sarajevska legenda
okliznuo se o jednu od tri sarmi
dvije ostale nedirute
ozlijedu je
zaliječio rakijom
kao blagim oblogom
i zalio sa dobrim kiselkastim
zagorskim vinom iz mojeg podruma
- Ne očekujem od tebe pjesmu
ali važno je da znaš pričati puno
i onda kad ti govorim da šutiš
Ti klinko sa Trešnejvke, Zagorko
Ti koja sigurno imaš sve kao i Tvoja majka
jel' da ćeš me odvesti jednom
drugi put kad dođem
da je upoznam
siguran sam da je divna žena
kad si Ti njezino dijete
i hvala Ti za jorgan
što mi ga doveze
ove jeseni
sa kojim sam se pokrivao
dok sam bio kod tebe
spasilo me ove zime
napisao sam pjesmu o tome
i ove tenisice pored tvojih
posudit ću
i vratiti kad slijedeći put dođem
Zdravko Odorčić
NE BOJ SE SMRTI
Znam da zavirit ćeš u ovu pjesmu
I pitati se kome li sam ovaj put stih napisao
Kojoj li sam ženi muzu poklonio
A ja, eto u pjesmi o smrti pišem
Smrt nije ništa drugo do vječnog sna
bijelog svjetla drugog vremena i oblika
U čijem počivalištu ma kakvo bilo
Ostati ću sanjar i nastaviti sanjati svoje snove
U njima će biti sve moje ljubavi i ne ljubavi
Svi moji drhtaji i nemiri u njima će biti
U njima ćeš ti biti kao što si do sada bila
Samo ću sve ružno o nama zaboraviti
Za života puno toga sam još želio uraditi
Ma nemiran, nikad dosta želja
I sve što nisam stigao poniejet ću sa sobom
Kao što i tebe odnosim iz srca sa dahom zadnjim
Ne boj se smrti
Ni ja se ne bojim
Dragan Mučibabić
PJESMA ADMIRALU
Ja Admiral Mahić nisam nikakva imenica
Admiral je glagol
Je li vam svima to jasno
Sarajevskim zorama
Pijanim zastavama mašem
Bregavu stihovima umivam
Stolac svoj pradjedovski ljubim
Hercegovu zemlju neoždrebljenu
u grlu raskasavam
Bosnu krilatu zasedlavam
Nevjenčanu brezu i stari hrast na brak nagovaram
Kraj pijanog šanka se konobaru dodvoravam
Umrlim pjesnicima s novčanica se podsmijavam
S psima lutalicama lavež dolajavam
Mahičevskim srcem pjesmu ispjevavam
Besmrtnu Barbaru po svu noć dozivam
Mamurne sarajevske zime u stanu smrzavam
Sve ljude volim i ljubav poštivam
pa došo sam vam u Zvono zvoniti
Jednu popiti.
Saši i Kristini se zahvaliti
pa ići sam sebi kuvati
I brzo će me ponijeti damari ka skitati
a znam da bi morao pisati
i pjesnik treba i čitati
kako bi mogao pisati
Planeto moram te zagrliti
putujuća zemljo ti stvarno si dama
jesi planeta i nisi štala
al i ti oprosti što moram ti reći
ti stvarno si dama i ja te poštivam
ali si samo obična imenica
a Ja Admiral Mahić sam
jednom pokušao
i molim te bar me pogledaj
sad zar ne vidiš da sam glagol
stvarno zar ne vidite
da ja Admiral Mahić nisam nikakva imenica
ja samo od radnje u stanju zbivam ko glagol
Sarajevo, 2012.
Poezija Have Sakić
VELIKOM PJESNIKU
Od jučer i Mjesec snije tromije nego prije
i mlaka zraka Sunca miluje oštricama silnim,
pa onda kako da čovjek tugu iz duše skrije
umotavajuć' je riječima umilnim.
Međ' nama više našeg Admirala nema
što nam pružaše ruku i stiskom riječi ljubi,
ali ponekim stihom kazivao bi da se sprema
da polagahno snagu, ali ne i nas gubi.
Nebrojeno puta slušah riječi i stihove upute
katkad zalijepih neku na ojađenu dušu svoju,
jer ka sebi uvijek držao bi otvorene pute
al' pazio da je svaka kazana bila na broju.
Zna pjesnik da mu snove mašta razgoni živa
iz koje krade i lijepo i ružnoga svašta,
uz srce sve tuge stavi pa vješto ih prikriva
jer svakojakim putevima odvede mašta.
Život je jedan, a on je to znao...
Živio je s' nama, a ne pored nas.
Sebi od sebe, vrijeme bi mudrošću krao
i u pisanoj riječi nalazio bi snagu i spas.
Ovog jutra ne otvoriše se vrata
na koja bi k'o nekad s' cigaretom smiješeći se uš'o,
pa i ne kaziva nam stihove vrijedne zlata
jer prerano si ka Tamo, prijatelju naš poš'o.
Teško je kazati riječju da naramcima vrijednost
iza tebe Dunjalukom osta,
ali onom ko te poznavao sačuvaće odanost
prijatelju, koji to srcu, na prvom susretu posta.
Čast mi je da te poznavah, a ne toliko k'o Dino
il' možda Fiko, Dragan ili Tamara naša,
pri svakom susretu uz smijeh i priču bilo je fino
al' ostala je zauvijek prijateljstom punjena čaša.
Hvala ti prijatelju naš...
I danas smo radi tebe, tu... a ti to znaš.
(26.9.2015. godine za SJP)
Književnik Muhamed Elezović
PLES NA SUADINOM MOSTU
Admiralu Mahiću
Na Miljacki rezbarim mjesec
Polumjesec i zvijezde.
Nebo nad opsjednutim gradom
Poharale su surove ruke.
Iskopale su mu oči kuršumima
Rascjepile su svjetlost iznad Ferhadije.
Kad se pojave slike na void
Izroniće Stari sa Baščaršijom.
Nestaće krvi sa pijace na Markalama
Nestaće zlo u školskim klupama.
Pjesme će recitovati pjesnici
Sa Admiralom na čelu.
Djevojke i mladići plesaće na Suadinom mostu
Čudesno postaće naše Sarajevo.
Salko Hajka
PJESNIKU ADMIRALU MAHIĆU
Cjeo život prostiro si poetsku dugu,
širio si ljubav u velikom krugu.
Zašto mjesec, zgasnuo je zvijezde,
u svitanju prestale da jezde.
On jednim, a ja drugim
rastasmo se bez svršetka,
pijan zvižduk, mjesto metka,
prosvirao je mene tugom!
Pošao sm niz ulicu,
koju pljujem, u šta sve ja ne vjerujem.
Dvije cipele ko' dva splava,
tužno srce prazna glava.
Nema više Admirala!
Ima ko da priča tvoje priče,
zaboravit te niko neće!
Tvoje pjesme će da plove,
vječnim okeanom poezije,
Admirale naše divizije.
21.09. 2015.
Sakiba Harčević
ODLAZAK PJESNIKA
Ne pitaj ništa kad stihovi krenu,
pjesma bujicom poteče,
tišinu obgrli muk,
dan postane taman kao veče
Ne,ne pitaj pjesnika kuda naumio je poći,
dal' tužan je,
sretan,
sanja li,
nit' ima li namjeru ikad nazad doći
Ne pitaj dal' jedra su mu vjetrovili slomili,
sjaji li mjesec žut,
il' su demoni sazvježđe zgromili,
tamom prekrili put
Ne pitaj ništa,
već srcem njegovom pjesmom poteci,
zaplivaj dušom,
mahni rukom,
i tiho tek-DO SVIDANJA PJESNIČE-,reci.
Ksenija Kancijan
VALJDA
(Admiralu Mahiću)
valjda
kada zavrisnu brodovi
raskrvave( se)
godovi
kad dođemo na red
riječi o
Riječima
slogovima
glasu
suglasjem to zovu
spremljeno ispod uzglavlja
za plovidbu novu
pa
zazlati žutika
na sivoj ispucaloj groti
slika divna do
beskraja
to je,
valjda , djelić
Raja,
valjda
Sanijela Matković
R.I.P
Ne
ON
nije mrtav,
to se samo odmara između dva stiha.
Jer,
nadljudska snaga je potrebna
da se izrekne srce
...i još k tomu,
da ga izrečena potpišeš suzom.
PJESNICI NE UMIRU
On spava
opijen
trezvenošću stiha.
Anđelka Korčulanić
TUŽALJKA
Ovog ću proljeća napisati
tužaljku mrtvim travama prvog otkosa
rukopisom u bojama iščezle duge
na zemlji mokroj od svibanjske kiše,
praćenu bučnim pojem žutokljunog kosa.
Ovog proljeća koje nije došlo meni
napisat ću tužaljku o godinama što stižu
i sve mi po četiri jeseni nose,
o posmrtnim zvonima što čujem sve češće,
o vjetru koji ljubi trešnje ne dirajući moje kose.
Ovog ću proljeća napisati
tužaljku prijateljima kojih više nema
crnom tintom noći uz miris upaljenih svijeća.
Slijepa od sunca zaći ću u smilje,
zapisati na dlanu rosom
tužaljku besmrtnoj ljepoti cvijeća.
Radovan Vlahović
DO VIĐENJA ADMIRALE
Neke kasno ljude upoznaš
a čitav život su u tebi
kao drugo i pametnije ja
NJihove pesme ti se motaju
po glavi zajedno sa avanturama
koje su samo dečiji nestašluci
ispričani u Svetom Martinu
jednog popodneva u dvorištu
kod Zlatka Kraljića
Prepoznao sam te u sebi
Admirale
a ti već odlaziš
Do viđenja na nekom
boljem mestu
Dijana Jelčić
SVIJET LJUBAVI I PJESNIŠTVA...
(Admiralu s ljubavlju i osmjehom u suznom oku)
Veličanstvena uzvišenost
na pijedestalu vremena.
Omamljuje zagonetnost
tajanstvenih sokaka,
blještavih avenija,
predgrađa punih
nedosanjanih
snova.
Na trgovima
cvijeća,
ptica
i knjiga
daruje
sreću.
Na sajmištima
željeza,
okova,
i roblja
razotkriva
ranjivost.
U labirintu stihovlja,
padova i uspona,
rasapa svjetlosti,
zgusnuću ljepote,
ishodištu cjelovitosti,
zaobljenoj prostornosti,
titra glas pjesnika,
samotnih sanjara
i sretnih ljubavnika.
Svijet ljubavi
i
pjesništva,
svijet zamršenosti,
nedorečenosti
i pronađene
ljepote.
Valerio Orlić
KAMO IDEŠ
Kamo ideš, Ti pjesniče stari?
Zar je izvor tvoj presušio?
Spakirao si život kao stvari,
tko je tvoju dušu ugušio?
Zar je prešla kap života
što se oko ruba vrti?
Dok se suza nježno mota,
tiho kliziš prema smrti.
Hej! reci mi! Zašto više
ne prelaziš vrata mojeg praga?
Pjesma tvoja još uvijek diše,
i ona mi je jako draga.
Još uvijek tvoje pjesme čitam
i želim da se vratiš 'amo,
jer često noću se pitam:
Pišeš li pjesme tamo?
I dok gledam tvoju kap života,
što se oko ruba vrti.
O, daleko je godina stota,
a Ti kliziš prema smrti.
Nada Vučičić
U POTRAZI ZA MUDROSTI
Dok drugi grabe daljinama podsvijesnog u snu, sjedimo na hodniku za stolom s mineralnom vodom, pepeljarom i pričamo.
Pričaš mi o admiralu, da nisi muškarac i zaplakao bi, o svim vašim druženjima, s tugom što se prekidaju. Šutim. Šta da kažem kada je sve samo šumor lišća, tek pokret tuge. Znaš da razumijem, duše su slične, riječi suvišne.Slike životnih sekvenci teku polako kapajući dok se ne sakupe u brži tok.Pokušavamo opravdati koješta što nam se događa, razumjeti, oprostiti i prihvatiti.Ne smeta nas ni izlijećanje moje cimerice, smijemo se njenom razočaranju da neće moći pričati "poslastice" o nama. Ova noć pripada traženju mudrosti života. Iščekivanju onoga što dolazi brzo.Sve je jednostavno kada se srcem susreće, otvoreno. Bez glume,bez želje da se prikažemo drugačiji no što uistinu jesmo. Jer, Bog nas je stvorio , ne trebamo skrivati njegovo djelo. Povezuju nas kasni sati jačim nitima prijateljstva. Hostel do kojega se dolazi zelenom šumom, svjetlom otkriva bdijenje.U velikoj sali gori lumin. A nismo ga upalili namjenski. Jednostavno se život pobrinuo da bude tu. S jutrom iščekivanje.
A onda me gledaš poraženim pogledom
"OTIŠAO JE "
Tišina jeca...
Mladen Crnković
Žao mi je što je pjesnik Admiral Mehić
Da prerano umre imao pehić.
Uz njegove pjesme ja sam živio,
I smrt bi crnu za sve okrivio.
Ali ostavio nam je on lijepe pjesme
I njegovo stvaralaštvo zaboraviti se nesmije.
I ne samo da nesmije nego i neće
Gdje god da je sada njegova duša želim mu sreće!
KIŠA U OČIMA
Ružica Todorović
Oblaci tamni
horizontom putuju
umjesto kiše
oči moje orošene suzama
u meni stanuje tišina
tužna i isprazna
istina što dušu izjeda
mislima mojim pluta
onako čemerna i gorka
truje i uništava
baš kao čaša prazna
ovog otrova ispijena
u san vječni
- priziva
Emira Velic Sundkvist
Mirjana Ilkić Kos
SMRT PJESNIKA
Smrt
Trenutak
Umiranja.
Tijelo
Hladno
Bijelom plahtom
Omotano.
Dim...
Pepeo...
Duša
Oblaku
Putuje.
Kada nam Smrt zašuška iznad orošenog čela, nestajemo u trenu.
Kažu u smrti smo svi jednaki. Ali nismo... Samo Pjesnik umjesto samrtnog krika umire sa stihom.
Admir Mahić ,,OTKUD LJUBAV ZA STOLOM SMRTI" Tvoja nova knjiga izašla iz tiska. Dugo si je čekao. Ona je tu, a Ti... Gdje si... Tvoji će prijatelji čitati stihove umjesto tebe. Znaš Ti, znamo i mi da da će to biti odrađeno dobro, ali neće nitko znati baciti knjigu onako kao Ti... Falit ćeš...
Ti Debeli Bumbare, sada kada si zbacio to debelo bumbarsko odjelo kao stari kaput i pustio svoju pjesničku Dušu da poleti u vječitu slobodu, reci nam
,,ODKUD LJUBAV
ZA STOLOM SMRTI"
Kad utoneš u mrak
I zakrili te nebeska tišina
Živjet ćeš sa nama
Kao da te još ima.
Valerio Orlić
PUTNIČE SLOBODE
Sjećaš li se, u Rijeci kad smo ispijali vina?
Tad je jaka svjetlost iznad glava sjala.
Kao da je duša boemska tad znala,
kako će te vječnost, krunit, do najvišeg čina.
Admirale, druže, putniče slobode.
Tajanstvenim prostranstvima brodiš vječni put.
Moje plavo more privijaš u skut,
a svoju milu Bosnu čuvaš k'o kap vode.
Dok u čaši vina, lik se tvoj ozari,
isprepliću se misli, duša grca sama.
Ruke k nebu hrle, odbačene stvari,
Anđeo riječi, pisat će u tama.
Tajnovita tišina, mir daleke zvijezde,
mjesečeve zrake prekrile tvoj lik.
Čovječanstvo čuje taj pjesnički krik,
to se Bosnom lome, duše što se gnijezde.
Vijuga opet smrt, nosi prijateljstvo,
što dalje od želja, mora i bosanskih brda.
Tijelo se hladi, ali ne mrda
i opet se rađa to pjesničko proklestvo.
U sebi nosiš sav životni nemir,
sve boemske noći, druženja do zore.
Sjećaš li se Admirale, kako šumi more?
Znam, duši je tvojoj - mali ovaj svemir.
N.M.River
ADMIRALU POEZIJE UMJESTO NEKROLOGA
Prvog jutra nakon odlaska
Admirala poezije
u svojoj dnevnoj sobi
koja tek maličuk liči
na biblioteku nađoh
na tepihu "Širaz",
što mi ga je rahmetli mati
Samka kupila kad se uselih u stan,
knjigu Mahićevu "Bacač pjesama".
Kao da je sama doletjela
s police gdje je bila
pohranjena skupa s posvetom
nakon prošlogodišnjeg
susreta u Pazinu.
Danas sam izrezao
iz očevog "Oslobođenja" emotivan tekst
koji je pjesnik
Milan Stančić Kimi
napisao o Admiralu. Maloprije
presavijen članak umetnuh u knjigu.
Nekako mi idu zajedno.
Siguran sam da ću knjigu
još koji put naći na podu.
Sjajna kazivanja Admiralova žive.
24.9.2015.
Ibrahim Osmanbašić
ADMIRAL POEZIJE
(U sjećanje na pjesnika Admirala Mahića)
Grbavički pjesniče,
da li si nam sve rekao?
Ptico i čovječe,
nevidljiva krila gdje si stekao?
Romantičaru sa Miljacke
sa kojih si izvora ljubav pio?
Admirale Mahiću,
ko si ti ustvari bio?
Iskro Sarajeva – u tmurnoj noć
Bolu Bosne – što neće proći
Tugo svijeta – u ambise što baca
usudu vremana – neshvaćen što pjeva.
Hej Admirale!
Pjesnička gromado –vulkanskoga glasa
Tinto ljubavi – što se ne briše
Dignuta ruko - za znak pažnje
Glasu svemirke poezije
eho čiji hrani ljudske duše
radosne i ucviljene:
sarajevske, mostarske, mariborske
zagrebačke, zeničke, bitolske
sjetne što lebde iznad Drave
iznad Bosne, iznad Save
iznad Une dijamantske.
Hej, Admirale!
Hej nadzorniče mrtve straže
iznad neba poezije!
Budio si se sanjiv
u sarajevskom jutru poezije
a na počinak bi odlazio
u sarajevskoj noći poezije
omamljen šumom slapova MIljacke
što recituju stihove.
Avaj, Admirale!
čuvaru pečata sarajevske poezije!
Da li si bio čovjek što leti
ili si bio ptica bez krila?
Jedna kap – jedan stih
kod „Dva ribara“ – uz obalu tik.
I pitaše se mnogi:
Kakav je to admeral –bez okeana
bez flote, bez broda
bez posade, bez palube
bez kape, bez ordenja?
A Admiral je bo - admiral poezije!
admiral – sa znamenjem
admiral – sa osmijehom
admiral – koji plovi
vječnim okeanom poezije.
Naš Admiral je živi san Sarajeva.
Sarajevo/21.9.2015.god.
Damir Pediša
PISMO
Nego, daj molim te, opali dva, tri vara da Miljacka vječno teče kraj Dva ribara i da…traje taj čudesni san…Barbara.Znam ko te gore lično dočekao i halallio ti svaku Džajinu lozu, znam i da ti je rekao:” Miljeniče, malo sam se umorio, ali zato sam takve kao ti stvorio, na takvima, ne na smjernim domaćinima, počiva ovaj svijet.”
Admirale brate, kad budeš sjedio u Blagaju, kraj Tekije, prerušen u turista u nevolji, pogledaj onu kozu na planinskoj hridi, što mirno travu pase, "samo se vere, brabonjke sere i čuva znanje za se…mora da svašta odande vidi"…Završiću tu pjesmu jednom, jer si me zamolio…I pozdravi Emira, znam da me volio, a i ja sam njega. I hajde, pusti šuplju, radi nešto, popravljaj svijet.
Branka Šanta
PESNIKU I ČOVEKU... ZA SVAGDA
Posejaćeš me ispod breze,
da pustim korenje za sledeći život
Prvo ćeš me spaliti, da mogu gledati kako pucketa plamen,
dok se topi meso i oči koje si nekad toliko voleo
To nisam ja... to telo... to nisam ja!!
Lebdim nad tobom i zovem te osmehom i vičem:
TO NISAM JA, LJUBAVI MOJA !
Tu sam! U tebi!
Oko tebe! U cvetu. Dahu, koji iz tebe ječi dok za mnom plačeš!
Ne plači bleso, jer ja sam tu! Živa, da življa ne mogu biti i pratim
te pogledom i patim za tobom, jer ti patiš za mnom...
Za mojim telom koje se topi, nestaje u komori smrti...
Smrde kosti i kose rasute... smrdi prolazno što bejaše u nama.
Procvetaću u novome životu i kose ću nove pustiti,
a ti ćeš me zavoleti, zalivati i čuvati, dok ću te ja grliti
svojim bujnim granama...
Ti... nikada nećeš saznati koliko sam te volela i koliko još za tobom patim
I dok tu, nepomično stojim i dajem ti hlada...
Mi ćutke ljubav vodimo, tu, sad i za svagda...
Lidija Štampar
ADMIRALU NA KRAJU PLOVIDBE
Pozvao si me sećam se
tog prepodneva na kafu,
a ne znam ko ti je dao moj broj.
Zakasnio si malo
odlazeći kod fizera da se doteraš
jer
radovao si se našem susretu
i pričao mi kako jedeš često makarone,
a ja sam te pozvala na ručak kod Kineza
prvi put.
rekao si
U kineskom restoranu
slikao si se sa Kinezima.
“Neka me vide u Sarajevu” rekao si.
Pisao si o Mariboru,
želeo si da odeš u Austriju
da se popneš na Pohorje
i mene povedeš sa sobom.
Sećam se,
stanovao si u hostelu.
Mnogo puta si mi govorio da si običan muškarac.
Bili smo prijatelji.
Drugog dana si me opet pozvao prepodne
na pasulj i kobasice
negde na visini
“Da vidim grad”
tada si rekao
i otišli smo do Evroparka
jeo si na visini
na terasi
pod tobom je ležao grad
reka Drava
“Slikaj me”
rekao si
“neka vide u Sarajevu da jedem u Mariboru pasulj”.
Napravila sam preko sto tvojih fotografija,
a predveče smo se sreli na literarnoj večeri,
recitovao si
ISPOD OBLAKA.
Sve je bilo ispod oblaka
i otišli smo potom na pljeskavice
pa sam ja otišla sama kući,
a ti u život
jer si svako veče odlazio u život.
Prvi puta smo se sreli u vozu
Maribor-Ljubljana,
imao si flašu od litar i po
i ja sam zatražila malo vode,
a ti si se samo nasmejao.
Tog dana smo nastupali 4 puta u Ljubljani,
sledeće godine smo se sreli na Međunarodnom festivalu
More na dlanu
pa opet u Mariboru
pa u Ptuju…
Tako su se naši putevi često ukrštali,
bili smo dobri prijatelji,
a ti si svuda bio kao kod kuće
i u svim gradovima sveta
istovremeno.
Sada nas gledaš skriven nekim oblačkom
kao u tvojoj pesmi
gde je sve ispod oblaka.
Ti si sada iznad oblaka
smeješ nam se odozgo,
mašeš nam iznad kišonosnog paperja
i ne prestaješ da pišeš pesme
recituješ iznad oblaka
voliš nas iznad oblaka
piješ rakiju iznad oblaka
čak i tvoj frižider sa hladnim pivom je tamo.
A nekada je sve bilo ispod
sada je nad oblakom
samo u tome je razlika
ispod oblaka
nad oblakom
ispod oblaka
nad oblakom
u čemu je razlika?
I na kraju plovidbe
veliko hvala.
Sunce zalazi,
na livadi ću za tebe ubrati cvet
i izgovoriti glasno tvoje ime
Admirale!
Neka ga čuje čitav svet.
Margareta Biserka Vuković
ADMIRALE
Ja sam te upoznala uz šum valova.
U žamoru nasih poetskih glasova.
Jednog jesenjeg dana na brodu Marini.
Isticao si se svojom pojavom, stasom i glasom.Onako ko pravi Boem uzdignute glave.S cigaretom u jednoj ruci, u drugoj list papira.Ispisan crnim slovima pjesmom srca tvogaMala pozornica je bila mala, za tako velike riječi Teatralnog nastupa, tišinu dvorane, gromkog pljeska Becene knjige u neki kut, odlazak prema sanku. S čašom u ruci prošao pored mene da pokupiš knjigu Što odbacio si je tek...
Ostavio si duboki dojam na moju mladu pjesničku dušu
Što svojom pojavom, što svojim stihom, što svojim stavom
VELIKOG POETE...
Sada kad stanem u svojim mislima, prosetam tim ulicama
Što kao godina prođoše, i ne znaš što nas čeka
Dočekala me tako tužna vijest, što je čitam po ko zna koji put
Slušam poj neke crne ptice, odvodi me na neki puteljak
Iz kojeg povratka nema, gazim nogom bosom, al’ ne stignem
Trnje i kamjenje zarobilo te, spotičem se, bol i velika tuga
U srcu mom se ugnjezdila, samo bol osjećam, za suze ni ne znam
Duša mi velikim koracima gazi, da stigne tvoju, ne, ne, brža je tvoja
Anđeli je odnesoše u visine, pogledom te pratim Admirale...
Znam da svojom livadom ćeš šetati, skladati neke nove stihove
A u srcu mom će ostati trag, suncem obasjan, čujem neki poj ptice iz gnjezda..Pružam bijele ruke, bijele margarete i bijele rade, za tobom do nebeskih vrata.Raskršća tvog i svog, livadu tvoju, ljubav s pjesmom oslikanu.Rastanku u kojem ni bol nema mjesta, jer je došla na kraj puta svog..
..... Admirale, Hvala da sam te srela na toj morskoj livadi beskraja...
21/09/2015., Čakovec
Slavica Klein
PESNIČE STANI
Miholjsko leto kao baksuz se smeši,
pozva te na odmor večni!
Eh, prijatelju!
Pesniče Admirale!
Senke prošlosti su uvek prisutne
Vrednosti života i smrti.
A ti,
odlaziš?
Zašto i kuda!?
Pesniče stani !
I zatvoriše se vrata nade
taj treptaj večite tuge
u oku drage Barbare!!
Večnost raskošni izvor stihova.
Besmrtni, boemu...
U društvu Meše Selimovića ,
Alekse Šantića..
Doduše Admirale, čuj, čekaj!
Čitaćemo poeziju kao nekad..
TAMO, kod tebe!
Kad se vrata otvore Božijom pozivnicom!
Belma Glibić
ADMIRALU...
U trenu
cvijet je
rasuo latice
viknuo
Ja sam kometa
svemir se skupio
zbunio
sa plovidbe
vraća se
zrnce zvjezdane prašine
sjenka postojanja
život žuljala
i njihala
ispod osmijeha
živu misao
ljubav postoji
preko noći se slegla
tuga
tri kišobrana što usnih
ne brane od kapi
bolnički sivog neba
svjesno razaznajem emociju
arhitektura razuma
srušila se
ljubav postoji
ljubav postoji
pjesma je duše potvrda
žal
za barkom
svijetlim nitima
blijesak nad rijekom
memento vivere
za
Admirala
Belma Glibić
POSLJEDNJI POZDRAV
Kuda to teku talasi
modra rijeka nabujala
od zida do zida
koritom
teče i prelijeva
do galerije
do zvona
stope
niti u mislima
čašica
u domu riječi
pramenovi sjetnih glasova
rominjanje tuge
nenametljivo
spušta se zavjesa
sarajevska kiša
kvasi
lica i tragove
koraka
mimohod
i postaje hladnije
sa praga jeseni
kuda
kuda to nose
talasi
barku i zemlju
na rukama
do posljednjeg grumena
vidimo se u pjesmama
Spomenka Marčić
POETO
Zamahni još jednom pjesniče
sa oblacima na nebu napiši stih
mjesto papira i olovke,
vjetru i buri uzmi snagu
i svijetu poruku prenesi,
da pjesnik nikad ne umire
samo se preseli na drugu adresu.
Pjesnik je vječni putnik
koji nema stalne adrese,
njemu poštar ne treba
jer sazna sve na vrijeme.
On je pisao pjesme u hodu
u kafiću, na stanici, o svemu,
o svojoj Barbari, o ljubavi.
Neka njegova poezija
vječno živi u svima nama.
Vesna Andrejić Mišković
IN MEMORIAM ADMIRALU
(1948 -2015 )
Malo je zvijezda
koje su intenzivno
sjale kao ti.
Bez mora i svog broda
ipak si bio Admiral
prijateljstva,
ljudskosti,
topline,
pjesništva...
Nisam ti stigla
stisnuti ruku,
ali ostaje tvoj trag u srcu.
Ostaju pjesme
urezane u dušu.
Osmijeh namjenjen
prijatelju,
topli pozdrav i tvoj let...
Raširi krila Admirale,
kao što ruke širiš,
vini se u visine
jer svaki pogled prema nebu
sjetit će me na tebe.
Pjesnik nikad ne umire,
Živi tu u srcima
i obasjava nas
svjetlošću svojih
besmrtnih stihova.
Slava ti
i hvala dragi Admirale!
Michell Boltres
SRCE MOJE JOŠ UMRLO NIJE
Srce moje još umrlo nije
Ume da zadrhti kada se uzbudi
Dal’ za žalom ili srećom
Il’ od tuge il’ radosti...
Oko moje još presahlo nije
Ume i suzu tugalicu da pusti
I da zasja kad lepotom ustrepti
Ruke moje još usahle nisu
Još umeju da zagrle mnoge
Ljude meni drage i mile
I noge moje još me dobro služe
Eno, odvedoše me do proplanka
U blizini moje šumske kuće
Da ja vidim na dalekozorju
Kakav li mi to dan sutra sviće?
Dokle mene na ovom svetu biće?
...............................
Srce moje još umrlo nije
I kad jednom zanavek zastane
Ostaće iza mene stihovi i pesme
Da sećaju mnoge prijatelje
Na sate i dane zajedno provedene
Kao drage, večne uspomene...
Gorjana Ana
BIO JE OD ONIH KOJI PLENE, KOJI PESMU NOSE SVOJIM POSTOJANJEM, KOJI ŽIVE PESMU ZAVODEĆI ODELOM SVETLOSTI, KOJI I SUZNIM OKOM OSMEH NA LICE NAVLAČI... BIO JE I OSTAJE U SVIMA NAMA KOJI SMO GA ZNALI, KOJI ČAŠĆU PISANE REČI DRUGOVAŠE TOPLOTOM DUŠE... BIO JE I ZAVEK ĆE BITI ... ADMIR MAHIĆ
Gledam u roj zvezdani
noćno nebo razigrale
samo je jedna na grani
što su je pesme prepoznale.
Ćutim šapat njenog sjaja
leče i bole spoznaje sile
tvoj put vodiše do kraja
u kom su se pesme slile.
Zalud se trudi da zažmuri
da oči duše slepilom žari
kad se ka tebi stih sjuri
iz duše kreću pesmodari.
Dok si se boemskom dušom
kretao zemaljskim pevom
u mnoga srca spontano ušo
tako s nama zajedno snev'o.
Sad bi snevat sam hteo
al' nemoj te želje zalud dati
ko te je znao, taj je voleo
s tobom u zboru poj slati.
Eto pesniče, čoveče vrli
dok na nas gledaš odozgore
ka tebi mnoštvo pesama hrli
s tobom poje buduće zore.
Siniša Chadjim
AUREOLA VJEČNOG SNA
Divino, trag jeke u mojoj kosi
od tog glasa tvog
što radost mi donosi.
I kad presahnu bunari
izvori prirode neće,
jer beskrajne te su dubine
zlatni taj prsten pretvaraju u cvijeće
alhemja starih zanata
nježne rječi,
čudesnih planina.
Sreća.
Slobodan od straha
pred slatkom ljubavi tvojom
divino, gospe moja
ostavlja na srcu trag.
Evo padam, po trgovima rasutim svjetom
i dižem se
ljubim,tu stradam
u moru gdje talas vjekove njiše.
Božanstveno, sretno i ljubljeno djete je tvoje
ti beskrajna prirodo
majko svih nas,
moje more.
I ovaj zlatni krug kao prsten nosim
aureolu
vjećnoga sna,
ne, ne spavam niti se budim
jer probuđen jesam
stisnut na tvoje grudi,
koje ljubim više od svega
te tvoje grudi od slatkoga meda.
Divino, u mirisu cvijeta.
Dušan Živković
POZDRAV PRIJATELJU (Admiru Mahiću)
Na krilima novog jutra
tvoj se osmeh nebom njiše
radovao moja sutra,
a sada te nema više.
Radost si mi darivao
dok smo skupa vino pili
uz tebe sam san snivao
i zajedno tužni bili.
Tebi svojstven, ja prepozna
svaki sonet i reč ružnu
sve u slavu stihopoja
kapa dole, počast dužnu.
Admirale, Admirale
boemčino i pesniče
ostavi nas ti bez reči
srce plače, duša riče.
Mubera Sabanovic
OPRAŠTANJE OD
(Admiralu Mahiću)
Pisao si pjesme što si
veselo poskakujući
recitovao riječi tih dvnih
stihova tvoje Barbare,
koja će se jos dugo
pamtiti recitovati i slušati
Ti iznenada ode
među svoje zvijezde.
unutar veličanstva
koje si zaslužio
Ti si ta zvijezda obasjana
što imaš mjesto
i tvoj sjaj će se vidjeti
nadaleko
Tišina gradi tvoju
neobjašnjivu istinu,
život se zaustavio,
Svet se zatvorio. ..
Žal za tobom pjesniče
za tvoju neočekivanu
odsutnost.
Ušao si u svoj vrt
gde ćeš počivati vječno...
Stevan Smuđa
ISTINE I LAŽI
Svi živimo u bezbednosnoj zoni sumraka
Dal’ milije nam je bezbroj istina grubih
Il’ obmane koje nas uzdižu...
Možda je sreća negde između,
Nekad je istina svetlost,
Al’ nekad laž je ne izbežna
U njihovom preplitanju tražimo spas
Mada bih rado zaurlao na sav glas
Zaustavite širenje vasione
Jer hoću da granice znam...
Moja generacija radosti puna,
Poletela je ka nebu nesputana
Al’ prva indoktrinacija iza ugla čeka
Postadosmo izgubljena generacija,
Već na pragu školovanja
Sve dogme naučismo brzo
Slepo ih sprovodeći,
Ne misleći da postoji drugo
Otkrivasmo dugo, dugo,
Da to su laži zabludne
Al’ istina sreću nam ne dade...
Pomislili smo da sve je prošlo,
Al’ glad za istinom nije
Mada laž, često daje
Bezbednosnu zonu iluzija
Nastavismo batrgati u izmaglici,
Istina i laži,
Jer granice su izbrisane...
Thea Vilfan
ZA TVOJA PUTOVANJA NEBESKIM KOČIJAMA...
ADMIRALU
da li si ovdje
ili tamo
gdje duša uvijek
ima sunca ljubavi
da li si u dodirima
stopala i zemlje
ili gore gdje možeš
letjeti kao petar pan
da li si još uvijek
sa sjećanjima
na naše dane
ili čekaš da dođem
jednom tamo
gdje vječnost vlada
moja ljubavi
kada bi znao
koliko sam čežnji
sakupila...
pune su vreće oko mene
ponekad na leđima
ponekad u duši
ne brini
izdržat ću
vidjet češ jednom dolazak moj
i onda zauvjek
ostajemo u vječnosti...
Majo Danilović
***
Pristajući da umreš, Mahiću, smrti si oduzeo "pravo na bitnost".
A nas podsjeti na zaboravljeno, da - "ni živjet nije najnovije".
Jer, samo prkosan životu, jači je od nestajanja.Ne odnese pjesme sa sobom.
Kladim se u dupli vinjak, da si sobom poveo nas.
Kažu; otišo Admiral. A, svejedno, ko da si tu. Prije te ne sanjah.
I još pričaju da smrt ne boli, a mene sve nešto steže kako mi javiše.
Tijesna ti zemlja košulja. Elegiju prodaju na crnoj berzi.
Zbrisao si na vreme. Nas, životom i smrću poplašene, ostavi da ugasimo svjetlo na ovoj mahnitoj kugli. Na ovom hasiluku od vrste. I da mi platimo ceh. Ne reče kome "tringelt" da ostavimo.
I pogledaj me, od tamo, ponekad. Plašim se u svijetu bez Admirala.
Kažu otišo Mahić. E tu su se grdno prevarili. Ne može otići neko koga je - bilo. Ti si samo potpisao za drim tim. Poselami nam Tina, Maka...
Javi kad, rahat, napišeš štogod...
Aranka Kiš
ČAŠA VINA
Tugu vinom sladim
U praznu čašu gledam
Ukus je na usnama mojim
Ali zaboravu te ne dam
Nova čaša na sto mi stiže
Vino rumeno ko zora rana
Lagani gutljalj ogreje mi dušu
Miriše poput vinograda
Zagledam se u čašu
Vino u njoj svoje šare šara
Tuga mi dušu opi
Misao na tebe srce mi para
Odmahnem lagano glavom
Čašu na sto vraćam
Zavolela sam te duboko
Sad tu ljubav... samo ja plaćam
Dijana Uherek Stevanović
ŽIV SI
Nadam se,
još uvek se nadam,
da se to samo vreme
poigrava rečima.
Živ si Admirale i ...
samo se sa nama šališ,
(z********)
prešlo ti u naviku,
ali ipak
Mir večni
neprećutani pesniče
i piši,
šalji nam stihovane reči sa neba,
gde ničega nema
pa ni "glagola"...
živeti...
Davorka Flego
SVIM MOJIM PJESNICIMA
ponekad
kad sjednem
sama sa svojim mislima
izreknem tiho
zahvalu
svim svojim pjesnicima
i ti si među onima
kojima ide
hvala
što je od mog života
svjetlost mala
barem na tren
zasjala
jer sam
uhvatila nit
koja nas je
neraskidivo povezala
i učinilo mi se, evo
da počela se
iznutra
događati ljepota
i pomislila sam naćas
da mogli bi
jednostavno
mogli bi ...riječi progutati
u duše ih uliti
a svejedno biti
mogli bi
jer smo naučili
kako srcem biti vođeni
moji pjesnici
za dušu
vezali smo
nit sjećanja
zlatnu nit koja se ne prekida
Anes Orucevic
ADMIRALU
Život u sazvježđu
Mliječnog puta
Teče mirno
U bespućima svemira
Umorno plovi
Od pjesme
Brodom...
Barbari se raduje
I pjesmi o njoj
Hrli otvorenog srca
Koje dade svima
Boem od rijeći
Boem koji zivjet' će
Pjesmom u nama
Sakiba Harčević
ODLAZAK PJESNIKA
Ne pitaj ništa kad stihovi krenu,
pjesma bujicom poteče,
tišinu obgrli muk,
dan postane taman kao veče
Ne, ne pitaj pjesnika
kuda naumio je poći,
dal' tužan je,
sretan,
sanja li,
nit' ima li namjeru ikad nazad doći
Ne pitaj dal' jedra su mu vjetrovili slomili,
sjaji li mjesec žut,
il' su demoni sazvježđe zgromili,
tamom prekrili put
Ne pitaj ništa,
već srcem njegovom pjesmom poteci,
zaplivaj dušom,
mahni rukom,
i tiho tek -DO SVIDANJA PJESNIČE-,reci.
Milka Stefanović Mimi
AKO ODEŠ
Ako odeš
oblaci ostaće prazni.
Tuga će odneti
rasute nebeske zrake,
nad ponorom života
kružiće kondori.
Doći će kiše duge i jake.
Ako odeš
izgubiće se presudni sever i jug.
Snaga vruće želje
tragaće kroz vulkan ugasli.
Na početku smo velikih mogućnosti
zato ne lutaj, prati me, ne kasni.
Ako odeš
uspomenu nastanka sveta ponesi
u pakleni tempo dugotrajne kiše,
da znam da si izvan prostora
da te naći ne mogu više.
Дарко Хабазин ДАКС
БЕЗ КЛИНА
Лице склоно безбрадици
у чекињу обраста,
особенијима се и то догађа
Навикнути на ретке од ментала
стихови животе обеспредметише
Мора данас губе адмирала,
толико увала а нигде веза
Лелулају пловила...
Септембар беше месец новопочетака,
сујете загушују оно још мало воље
Троше се лицне осигурача
На циљ дела стижу последња,
завршава се неправедно штошта започето
Данас, сутра, нека је и јуче
Клину - ноћ ређу нећу од врбовине!
Nada Vučičić
ZAMKA neprepoznata
Tko ti je dao moć da upravljaš sa mnom
da moje ruke bez tebe ništa nisu
tek tužne grane kišom namočene
pod težinom visu.
Od kuda gospodar mog života da budeš
u poznu jesen kad lišće bježi u daljine
tražeći mjesto za nepostojanje
za odumiranje
sanjajući let u visine.
Otkuda ti moć da gospodariš mojim postojanjem
mojim snom, smijehom i tugom...
zar otići moram zarobljena
sanjajući slobodu...
nešto sasvim drugo.
Bježeći sve više sam k tebi išla
tražeći nepronađeno
pred platnom praznim stojim
bez kista, boje, stiha vedra,
izgubljeno.
Dijana Zdenko Jelčić
Admir Mahić, 19. 01. 1948 pjesnik svemirskih daljina, poetonaut vremena,
19. 09. 2015 je dan njegovog povratka u vječnost iz koje je, takav kakav je bio i postojao u našim životima, krenuo na zadnje putovanje ka onome što nazivamo vječni život.Njegovo mjesto na ovozemaljskim stazama je zauvijek ostalo prazno, ali njegovo nasmiješeno lice blješti u galeriji uspomena.
Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo svjetlost treperavu i snenu, pokušavam zadržati u srcu sjećanjem na tvoju dušu, svijetlost nepostojećih boja, neopisivih boja, svjetlost tvoga srca i tvoga glasa.Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na svim onim mjestima koja smo zajednički prošli igrajući se života na plavoj planeti.
Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće ptica čudnovatih krila i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u treperavom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu naših snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama svemirske duše, a srcu tako blizu, krije se vječnost našeg postojanja, tamo ćemo opet kazivati pjesme, tamo će grmiti tvoj glas i tvoja Barbara…
Emira Velic Sundkvist
Svi smo nekad bili veliki i mali i uz malo riječi puno drugom dali.
Svi smo nekad bili i izvor i voda i hosali dugo bez ikakvog hoda.
Svi smo nekad došli do nekog svanća uz zahvalnost bogu znali gdje je kuća.Svi smo nekad nekom i trenutke krali i šutnjom se kleli da bi bolje znali.Svi smo nekad bili ono što i nismo uz sve ovo bili, bitisali bismo...
Posvečeno mom bumbaru iz zbirke u pripremi "Ti ćeš me naći" u septembru tridestom 2015.
MEMOARI MLADEGA BANJALUČANA
Točno ob 9.29 uri, devetnajstega januarja pred Kristusom in Mohamedom, sem skočil iz letečega krožnika na poledenelo streho banjaluške porodnišnice.Čim je iluzionist David Copperfield
začel hoditi po steklu in nato v Mujini čevapčičarni naročil srednjo porcijo čevapčičev –točno ob 9 in 30 sem se stoprocentno rodil v centru Banjaluke –so me zbudile pionirske rute,ki so brenčale kot čebele v Črni hiši(tam sem vrezal podpis: TITO).Kajti pred rojstvom sem bil v ilegali,saj vsi planeti v vesoljupaktirajo z aparatom, ki prisluškuje ilegalcem –a hotel sem le napisati reportažo o delavcih tovarne, ki je podpisala kov na mojih licih!Točno ob 9.31 grem iz porodnišnicein osvajam ločene ženske, ki jih srečujem –Točno ob 9.31 se je podražila elektrika, ampak velikodušni David Copperfield ima v rokah tok 220 voltov in brezplačno prižiga žarnico, lahko pa tudi kasetofon –Točno ob 9.33 me je pičila čebela iz Hercegovine in me je minila revma –Točno ob 9.34 je stara mama v nanulah tekla do občine in mi dala ime Admiral –Točno ob 9.35 sem se naslonil na drevo in scal, izza drevesa pa je stopil miličnik in me vprašal, kako mi je ime. Rekel sem, da me je stara mama v nanulah vpisala v rojstni list kot Admirala –A, ti si ta Admiral, je zacvilil kot roštiljska klobasa in užgal s pendrekom!Točno ob 10.36 je miličnik srečal staro mamo in jo izbil iz nanul!Točno ob 10.37 je miličnika zravnal potres!Točno ob 10.38 sem zaradi ločene ženske skočil z mosta v Vrbas: potegnilo me je v rečni vrtinec, ki se je obračal
kot helikopterski propeler!Točno ob 10.39 je bratranec Nićo igral kitaro na desni obali Vrbasa in zaklical: Primi se za slamico!
Točno ob 10.40 sem se prijel za odpadli vrbin list in se izvlekel
iz začaranega vrtinca –Točno ob 10.41 sem se pogovarjal z angeli, ki verjamejo,da delo od nas odganja tri velika zla. Moram delati, do neke mere,brez prevelikega mozganja.Točno ob 10.42 – pijem pivo z bratrancem Akom, ki ima v očeh vodnjak, iz katerega se podnevi vidijo zvezde –Točno ob 10.43 mi bratranec Midhad daje novi bankovec od svoje delavske plače in z nasmehom pravi: Na, za pesem!Točno ob 10.44 me je bratranec Mirsad Borac seznanil z ločeno žensko,ki je najboljša prijateljica njegove ločene ženske –
Točno ob 10.45 sem slekel obleko z njenega telesa
in ji rekel, naj ne skrbi –Točno ob 10.46 sem se povzpel v njeno vas Gornja Maslenica,da bi jo zasnubil, ampak njena mati je enkrat
ustrelila iz puške kremenjače, da sem kar zdirjal skozi koprive proti vasi Dolnja Maslenica –Točno ob 10.47 sem iz vasi Dolnja Maslenica, kjer se vodovodnecevi ne kregajo, temveč dogovarjajo, z vlakom odpotoval proti Plitvičkim jezerom –Točno ob 10.48 me je na vlaku za Plitvička jezera bratranec Suad spoznal z ločeno žensko iz Danske, ki je na pasji vrvici vodila zverino –Točno ob 10.49 sva na vlaku za Plitvička jezera, v kupeju prvega razreda,z bratrancem Suadom začela loščiti kamene bradavice na danskih prsih –
Točno ob 10.50 sva z Dankinjo – in v spremstvu njene zverine –
stopila z vlaka na postaji Vrhovine.Točno ob 10.51, v zakajeni vrhovinski oštariji, sem naznanil ognjeni Dankinji, da je ne bom pozabil in se z avtobusom vrnil v Banjaluko. Ostal bom sam z Banjaluko. Brez telesnosti. Brez pepela.Midva sva oddaljena, toda iskreno blizu, kot, recimo, dotik človeštva. Alojz je zaljubljen v Eniso, jaz pa v Banjaluko,in vsi obračamo svoje luči, ki, tudi ko se ugasnejo, pojejo: Dol z zaroto!Mi hodimo po poti Ljubezni, Potrtost pa po poti Seksa!Mi potrebujemo Ljubezen, da bi nehali žreti svojo mamko.In rečem Potrtosti: daj mi mir s tem praznim nakladanjem.
Moje nebo je črno. V mojih zenicah se vrtijo romantične
gramofonske plošče –Točno ob 10.52 je moj bratranec Sead, ki ne prenaša oblasti barab,spet krenil v borbo –Točno ob 10.53 je bratranec Alija, zdravnik in pesnik, odprl okno in prislonil zdravniške slušalke na utrip modrine.Točno ob 10.54 so od nekod prišli črni oblaki in razporedili stole v vedrini.
Točno ob 10.55 so se oblaki spremenili v tanke in začeli
driblati … Preigravam te. Preigravaš me. Favl!
Točno ob 10.56 so slavčki kupili zemljevid in na njem iskali
državo, v kateri lahko pojejo do zore.Točno ob 10.57 okrog odmeva potrkavanje naravnih kod –Točno ob 10.58 so vse moje ekonomske rezerve v kovčku!Točno ob 10.59 me je David Copperfield dal v magični zaboj –en, dva, tri – in že sem pozdravil publiko prek mobilnega telefona, iz Švedske!Točno ob 11.00 se je publika dvignila na noge in ploskala Davidu Copperfieldu,
želeč, da jih da v magični zaboj –Točno ob 11.01 sem si premislil in se z letečim krožnikom,skupaj s publiko, vrnil v ilegalo …
(Njegova pesem, ki jo je v slovenščino prevedel Željko Perovič in je leta 2011 izšla v zbirki Vozni red ljubezni.)
Admiral Mahić
NIJE U ZVIJEZDAMA KRIVICA
Nije u zvijezdama krivica
što čovjeka rađaju za nož,
uglavnom se tu pitaju
agenti koji čuvaju kase, lutrijska srećka,
tat i taština,
a i sve te Otadžbine, Apokalipse koje u ljude
tetoviraju svoje mape.
Nije u zvijezdama krivica što
množe se novci i ubistva
dok suši se materica bliskosti –
čovjek je probljesak koji gine
u provjerenim poljima državnih saveza
u proletu metala i metaka
dok nalet svjetla povremeno pulsira kroz njega,
a on nepokretan kao kamen
spreman da ubije u biseru plamen
da iz svemirskih sila izlije porodični grb
ispod kojeg ravnodušno jedno do drugog leže
sex i grobovi
dok vječnost sebe pjeva iz mrtvaca.
Nije u zvijezdama krivica što lutam
kroz voćnjake putovanja
među dvorcima od metaka.
Nije u meni krivica što lutam
od glasa nevinosti do hora prevaranata
od zloduha do bezduha
od prašine do mašine
i još se snalazim nekako
od smrti do smrti
jer na putu pravičnosti sve je manje gužve,
a na putu umjerenosti
čekaju me nepoderive cipele.
Moja je samo cesta između
Korzike i Sicilije.
Moji su talasi Crvenog mora.
Svi imaju svoje puteve, a ja stranputicu.
Plovim na Krit i gledam talase
i pitam šefa svake luke:
Jesam li daleko? Je li ovo mjesto za mene?
Svjetlo svjetioničko koje samuje
jedini mi je rod,
ali jednog dana iznenada
poljubiće me trešnjin pupoljak i odletiću.
Admiral Mahić
LJUBAVNI DIJALOZI SA BARBAROM
1
Barbara, gdje si!?
Debeli bumbaru – prevodim tvoje pjesme…
Barbara, čuješ li svaki moj osjet?
Vriješ od osjeta. A jasno mi je i da tražiš ženu koja je
sva tvoja i samo tvoja.
Barbara, LJUBAV izgleda POSTOJI!
Ljubav je bila fraza dok se nije pretvorila u tebe.
Želim da te vjenčam u zoru!
Koliko li je to razdoblje materinstva?!
Kolika li je složenost ljudskog jedinstva?!
Radujem se tebi, bumbarčino…
Barbara, meni treba ljubavni dijalog a ne prezervativ.
Radujem se tebi, bumbaru, i polenu ljubavi
kojeg posvuda kupiš…
Barbara, ja sam bumbar iz Sarajeva koji sadi
ljubavne stihove – bumbar zanijet blagošću.
Dragi, trostruko miriše tvoja ruža, to je danas rijetkost.
Barbara, gdje si!?
U zori.
Barbara, ti si najhrabrija bijela zvijezda!
Radujem se tebi, bumbarone.
Barbara, ovaj moj natečeni stomak ima
svoj prostor i sebe usmjerava
prema klasju sred oblaka!
Radujem se tebi, ali trebaš trčati.
Barbara, nečujno se okrećem…
Dragi, tvoja će poezija biti
vrpca među nama.
Barbara, gdje si!? Svoju samoću ti kao pun pehar pružam.
Debeli bumbaru, u vinogradu
svukla sam haljinu kao studen.
Barbara, u ovom životu mora da sam se
otrovao šumovima strasti… Poljubi me!
Dragi, vjeruj u arhitekturu razuma.
Barbara, gdje si!?
Dragi, sni će se vratiti tamo
odakle je započelo tijelo.
Barbara, zašto sve žene vole
OPTIČKE varke?
Stari Admiralu, jučer sam se na biciklu upitala – zašto neki muškarci
Vole OTPIČKE varke u Brazilu.
Barbara, prije dvije godine u Sarajevu, dao sam
dobrovoljno krv bolnici Koševo, ali je
iz krvi isplivala Titova slika u u ulju.
Dragi, hajde ti u partizane – a ja
moram se isključiti iz ovog ljubavnog dijaloga – jer radim.
Barbara, gdje si!?
Dragi, nešto puno plače priroda, hej – plačem i ja!
Barbara, ja tražim samo tvoj poljubac koji ne laže.
Debeli bumbaru, radujem se tebi.
Uživaj bumbaru u gradu
ali čuvaj se ženske ruke i alkohola
a cigare prepusti kolegama, ljubim te.
ADMIRALE, GDJE SI?
Autorica: Silva Langenfus
Admirale, gdje si?
Tražim te u sladkim slovima,
u dalekim krvavećim snovima.
Sve prevode sam uradila, pročitala,
a tebe u njima nisam pronašla.
Admirale, gdje si?
Tvoji činovi su u meni ostavili trag
bezkrajnosti in bosanske niježnosti.
Admirale, ja sam vještica iz Slovenije,
koja sadi ljubavne mašte uz ariju tvojih riječi.
Uvijek sam ti odgovarala na tvoje medene izazove,
zašto me sada budi samo hlad snijega?
Admirale, ja tražim dijalog,
ne monologe uz klizanje beskrajnih zvijezda.
Dragi moj bumbaru, ja nočima pišem poeziju,
kaj je veza među nama.
Dođi, da te spojim sa mojom samoćom,
napij se debeli bumbaru
u vinogradu moga tijela.
Admirale, gdje si?
Ja, vještica se hranim ostacima ljubavne satire,
koja je ostala na paleti praznih čaša.
Admirale, ja želim samo tvoj poljubac koji ne laže ...
"Ti maca oca"", zašto svi muškarci vole perzijske
mace sa osmiješkom obrubljenim krznom?
Admirale, prije dvije godine,
darovala sam ti svu svoju krv u
poljubcima isčekivanja.
Admirale, gdje si?
Ostao je miris cigareta i snaga želje,
da te upecam u svoj bijedni život.
Admirale, danas sam pročitala u
spoju naših dlanova:
Ljubav postoji!
Ljubav zaista postoji!
Tvoja Barbara.
Sarajevo, avgust, 2011.g.
Ibrahim Osmanbašić
Tvoj profesor bosanskog jezika u gimnaziji u Stocu
Muhamed Elezović:
Dragi moj Admirale,
jučer sam bio na tvojoj komemoraciji u Domu pisaca u Sarajevu. Na komemoraciji su bili svi tvoji prijatelji i pisci iz Bosne i Hercegovine i cijele regije. Svi su govorili lijepo o tebi i dostojno se oprostili. Ti si bio moj đak iz prve generacije. Čitao sam tada tvoje prve stihove. U njima sam osjetio toplinu tvoje lirske duše i toplinu tvoga velikog srca. Moja je obaveza, kao prvog tvog profesora, da kažem nekoliko riječi o tebi. Bio si dobar i umiljat dječak. Međutim, kako odrastamo šire nam se vidici i mi odlazimo u različitim smjerovima. Tebi je bilo suđeno da budeš pjesnik po vokaciji i to dobar pjesnik. U svojim pohodima na lirski Olimp nisi ni mene zaboravljao. Učio sam te prvim koracima o poeziji, a ti si bio zahvalna ličnost. Hvalio si me kao dobrog pjesnika i osobenog liričara. Ta tvoja osobina prenosila se i na ostale pjesnike. Za tebe su bili svi dobri pjesnici koji misle pošteno i među kojima vlada iskren i zdrav odnos. U znak velike zahvalnosti, posvjećujem ti jednu moju pjesmu koju sam naslovio “Ples na Suadinom mostu”.
Neka ti je rahmet tvojoj dobroj duši i neka ti je vječna slava i hvala!
Autor: Admir Džibrić
ADMIRALE, ETO ME
Širokača, Hambina carina
Velike metropole se ponose nečim svojim. Bilo to spomenicima za kulturu, nekom poznatom facom il' nečim svojstveno po sebi. A mene noge povedoše...
Svi predlagaše taksi da uzmem zbog kaldrme, uzbrdice i uspona, jer odavno već u Sarajevu nema kočija i kočijaša, još od pada Austro – Ugarske monarhije, sem na Vrelu Bosne, a ni koljena nisu više izdržljiva kao kad se bilo mlado i čusto.
Polaznu tačku puta uzeh Latinsku ćupriju, baš na onom mjestu gdje je Gavrilo Princip pucao na prijestonasljednika Aleksandra Karađorđevića 28.juna 1914. godine. Meni nije bio cilj da ovo prikažem kao istorijski momenat već da pojasnim najbližu rutu od Miljacke i preko Bistrika do tebe.
Taksist neznajući koliko poznajem grad nudi ljubaznost i gostoprimstvo i pokušava mi objasniti od malog kioska gdje se mogu kupiti sitne potrepštine do svega interesantnog za jednog turistu.
Ne pokušavam ga prekinuti u njegovom referisanju u nadi da će iznijeti možda neku anegdotu koju još nisam znao i čuo za ovaj kraj.
Od Bistrika se cijelom dužinom protezala nekako stidljivo pomalo dotrajala kaldrma sa uskim uličicama pa sve do krajnjeg cilja, Širokače.
A Širokača, Širokača je bila i pomalo specifična, dugačka kao zmija, izvijala se na jednom brijegu, na putu za Pale. Nju, Sarajlije i oni koji su čuli za nju još i po Jediler Turbetu – Sarajevskom mauzoleju pamte. Takvu je geografsku širinu i dužina zauzimala da kad popneš se i okreneš, sva bi filozofija nestala. Tišina neizgovorenih riječi klizila bi nezaustavljivo čineći neumorne izvedbe nečeg neprikosnovenog. Širokim zamahom krila nudila bi niz fascinantnih prizora na grad, daleka obzorja otkrila bi sijaset neobičnih slika. Isto tako kažu da kad gledaš je i s Trebevića, sve crvene zvijezde ovdje prebivaju i obnoć i obdan. Valjda su i zato tebe tu ukopali jer i sam si bio to, da vječno gledaš u svoj grad, Admirale.
A mene, mene su noge donijele ovdje da čujem ili ja pročitam tvoju „Barbaru“.
Barbara, gdje si!?
Debeli bumbaru – prevodim tvoje pjesme…
Barbara, čuješ li svaki moj osjet?
Vriješ od osjeta. A jasno mi je i da tražiš ženu koja je sva tvoja i samo tvoja.
Barbara, LJUBAV izgleda POSTOJI!
Ljubav je bila fraza dok se nije pretvorila u tebe.
Želim da te vjenčam u zoru!
Koliko li je to razdoblje materinstva?!
Kolika li je složenost ljudskog jedinstva?!
Radujem se tebi, bumbarčino…
Barbara, meni treba ljubavni dijalog a ne prezervativ.
Radujem se tebi, bumbaru, i polenu ljubavi
kojeg posvuda kupiš…
Barbara, ja sam bumbar iz Sarajeva koji sadi
ljubavne stihove – bumbar zanijet blagošću.
Dragi, trostruko miriše tvoja ruža, to je danas rijetkost.
Barbara, gdje si!?
U zori.
Barbara, ti si najhrabrija bijela zvijezda!
Radujem se tebi, bumbarone.
Barbara, ovaj moj natečeni stomak ima
svoj prostor i sebe usmjerava
prema klasju sred oblaka!
Radujem se tebi, ali trebaš trčati.
Barbara, nečujno se okrećem…
Dragi, tvoja će poezija biti
vrpca među nama.
Barbara, gdje si!? Svoju samoću ti kao pun pehar pružam.
Debeli bumbaru, u vinogradu
svukla sam haljinu kao studen.
Barbara, u ovom životu mora da sam se
otrovao šumovima strasti… Poljubi me!
Dragi, vjeruj u arhitekturu razuma.
Barbara, gdje si!?
Dragi, sni će se vratiti tamo
odakle je započelo tijelo.
Barbara, zašto sve žene vole
OPTIČKE varke?
Stari Admiralu, jučer sam se na biciklu upitala – zašto neki muškarci
Vole OTPIČKE varke u Brazilu.
Barbara, prije dvije godine u Sarajevu, dao sam
dobrovoljno krv bolnici Koševo, ali je
iz krvi isplivala Titova slika u u ulju.
Dragi, hajde ti u partizane – a ja
moram se isključiti iz ovog ljubavnog dijaloga – jer radim. Barbara, gdje si!?
Dragi, nešto puno plače priroda, hej – plačem i ja!
Barbara, ja tražim samo tvoj poljubac koji ne laže.
Debeli bumbaru, radujem se tebi.
Uživaj bumbaru u gradu
ali čuvaj se ženske ruke i alkohola
a cigare prepusti kolegama, ljubim te.
Baš onu po kojoj si najviše ostao i upamćen. A za one rijetke što nisu čuli i ne znaju ko si bio, a sumnjam da ih je bilo ili ako je bilo rijetko neko, ispričat ću tek malo nešto, pokoju anegdotu jer bi to trajalo nešto duže, biografija ti je bila veća i od Bosne i Miljacke, i stalno proticala kroz uši svih onih koji vole pisanu riječ, poput Drine i uljevala u druge. Iako rođen u Banja Luki, Sarajevo te voljelo, a i Širokača je ponosna sad, sijaju joj oči od radosti, zna da spava tu Velikan. (2015
„Admiralu i njegovoj Barbari“.
Pesme su bile objavljene na njegovom profilu kao i u grupi koju je osnovalo Udruženje balkanskih umetnika čiji je i on član. Većina nas njegovih prijatelja bez obzira kom pesničkom krugu pripadamo, shvatili smo da ne možemo otići do Sarajeva zbog udaljenosti, a i besparice sa kojom se sve češće susrećemo i nakon pesničkog druženja njemu u čast, odlučili smo da napravimo ovu elektronsku knjigu.
Zato, hvala ti Admirale što si plovio, što brodiš i dalje sa nama, kao i pesnicima koji su uzeli učešće svojim mislima u ovoj brodici „Admiralu i njegovoj Barbari“.
Dijana Uherek Stevanović
Admiralu Mahić i njegovoj Barbari
Priredili:
Dijana Uherek Stevanović
Siniša Chadjim
Naslovnica knjige:
Nada Vučičić
